Pogled na suvremenu Europu daje sliku svijeta koji prolazi kroz najbolje razdoblje svojeg postojanja. Politički, ekonomski i društveni život Europe danas je daleko napredniji i kvalitetniji u odnosu na često turbulentnu i nestabilnu prošlost. Na negativnim iskustvima su Europljani naučili mnoge lekcije, a europske integracije su nezaustavljiv proces.
Pored materijalne kvalitete života, postoji i ona duhovna odnosno vjerska dimenzija. Unatoč konfesionalnim razlikama medu kršćanima, postoji želja i praksa ekumenizma. To je zajedništvo u Kristovoj milosti koja je dana onima koji vjeruju u Njega kao Spasitelja i vjera u zajedničku Božju riječ – Sveto Pismo. Ta knjiga je toliko snažno utjecala na mnoge ljude u Europi i šire da je stvarala i održavala kulture mnogih naroda. Odgovornost kršćana i danas ostaje svjedočiti vjeru i vrijednosti koje su utemeljene na vjeri, bez straha da bi to moglo biti shvaćeno kao nešto nazadno, smiješno i čudno. Jer je ljudima dana sloboda vjere, a to je jedno od temeljnih prava.
Sveto Pismo je Božja riječ koja ujedinjuje kršćane svih konfesija unatoč njihovim razlikama u kulturi, tradiciji i teologiji. Ekumenizam je temelj za stvaranje takvog jedinstva, a ono već postoji na duhovnoj razini, dok nije realno očekivati formalno ujedinjenje. I to upravo zato što Europa i ekumenizam počivaju na priznanju i toleranciji različitosti.
Europa je mjesto gdje žive većinom rimokatolici, veliki je broj i protestanata reformirane (kalvinske) i evangeličke (luteranske) te anglikanske konfesije, dok su još prisutni; pravoslavci, Židovi i muslimani, te oni koji nemaju vjersko opredjeljenje. Zbog toga je potrebno stvarati uvjete suživota različitosti.
Religijski pluralizma utemeljen je tijekom i nakon protestantske reformacije u 16. stoljeću. Težnja za reformom temeljila se je na Svetom Pismu i duhu Evanđelja, bilo je to nastojanje da svaki čovjek ima slobodu savjesti u ispovijedanju vjere. Vjera je pritom odnos čovjeka kao pojedinca s Bogom. Crkva posreduje milost te je zajednica vjernika koji se okupljaju kako bi dijelili dar vjere i milosti, odnosno slavili Boga.
Kasnije se sloboda savjesti počela odnositi i na one koji nisu kršćani. Teško je zamisliti kvalitetnu kulturu življenja tamo i među onim ljudima koji ne mogu prihvatiti vrijednost slobode savjesti. To je osobno i neotuđivo. Duh tolerancije je sastavni dio reformirane tradicije Crkve, i daje puni smisao toj konfesiji. Nemoguće je osobu prisiliti na vjeru. Samo je Bog u svojoj suverenosti mogao nekome dati milosti i dar vjere u spasenje po Kristu. To je nešto osobno, bez intervencije ljudske volje. Milost nije moguće kupiti ili je dati nekome pod vjerskom prisilom. Dakle, predestinacija kao jedna od doktrina kalvinizma ali i kršćanstva uči kako je Bog suveren te je unaprijed predodredio na milost i spasenje one koje želi po svojoj volji.
Tako je protestantizam utjecao na razvoj i afirmaciju ljudske slobode, često zanemarene u okovima tiranije te afirmirao ljudski dignitetu. Reformacija je otvorila novu stranicu europske povijesti, negdje ranije, negdje kasnije, i ovisno u kojoj mjeri. Taj je pokret promijenio sliku kršćanstva u Europi i pokazao je put reformama unutar kršćanstva, tako su protestantske vrijednosti postale dio naše civilizacije.
Zadaća svih kršćanskih konfesija je tražiti zajedništvo u Kristu i evanđeoskoj poruci koja je mnogo snažnija od razlika. Crkva je katolička, a to znači da je jedna i sveopća u duhu svojeg jedinog Poglavara – Gospodina Isusa Krista.
Europa je civilizacija religijskog pluralizma. Europa se razvijala prije svega kroz kršćanski utjecaj. Religijska homogenost koja je prije postojala na određenim područjima Europe s vremenom je postajala rjeđa. Dominantne religijske skupine i danas su povijesno priznate vjeroispovijesti, rimokatolici su najveći, zatim su protestanti glavne odnosno konfesionalne linije; evangelici (luterani), reformirani/prezbiterijanci (kalvini) i anglikanci. Pravoslavci i Židovi su također dio europske tradicije. Dakako, u Europi postoje i mnogo onih koji nemaju vjersko opredjeljenje. Sve je veći broj pripadnika drugih religija, pogotovo muslimana, što je posljedica migracija siromašnih ljudi koji su bježeći od tiranije i fundamentalizma svojih država došli u Europu za boljim životom. Većina ih je sekularna i bez religijskog identiteta.
Migracije stanovništva sve više mijenjaju religijsku sliku pojedinih zemalja pa postaje sve više raznolika u odnosu na prošlost. Preciznu je sliku teško odrediti jer u svakoj državi postoje različite skupine, a i veliki je raskorak između nominalne (deklarativno-statističke) i stvarne (praktične) religioznosti.
Sjevernu Europu većinom nastanjuju protestanti, pogotovo u skandinavskim zemljama i sjevernim njemačkim pokrajinama, ali i uz porast onih koji nemaju vjersko opredjeljenje. Island, Norveška, Danska i Finska imaju državne luteranske crkve, dok Švedska više ne. Irska je većinom rimokatolička, uz protestantsku manjinu (prezbiterijanci i anglikanci). Ujedinjeno Kraljevstvo je zemlja protestantske tradicije, sa dvije službene protestantske Crkve, mnogo denominacija, zatim katolika, a i ima onih koji nisu formalno religiozni te pripadnika drugih religija. U Engleskoj je državna Anglikanska crkva, a u Škotskoj Prezbiterijanska crkva (koja pripada reformiranoj tradiciji). U Walesu je mnogo anglikanaca i kalvinskih metodista, dok je Sjeverna Irska podijeljena između protestanata (prezbiterijanci i anglikanci) i rimokatolika.
U baltičkim zemljama je stanovništvo miješano između različitih kršćanskih vjeroispovijesti. Dok su Estonci većinom luterani, ruska manjina u toj zemlji je pravoslavna, premda većina stanovnika Estonije nema vjersko opredjeljenje, što je posljedica nasilne komunističke ateizacije, slično kao i u Latviji, gdje je mnogo luterana, ruskih pravoslavaca ali i rimokatolika. Litvanci su većinom rimokatolici, uz protestantsku i rusku pravoslavnu manjinu.
Nizozemci su tradicionalno bili konfesionalno podijeljeni na reformirani-kalvinski sjever i rimokatolički jug. Protestantskoj crkvi u Nizozemskoj pripada petina stanovništva. Puno stanovništva nema konfesionalno opredjeljenje, a udio muslimana zbog migracije raste. Oni se tamo naseljavaju zbog toga što su protestanti i rimokatolici tolerantni i prihvaćaju ih dok bježe od tiranije, siromaštva i fundamentalizma koji je proširen u njihovim domicilnim zemljama. Jedan dio njih ostaje u svoji tradiciji, dok je većina tek nominalno religiozna i sekularna. Belgija je podijeljena između rimokatolika i onih koji nisu formalno religiozni, uz protestantsku i muslimansku migrantsku manjinu. Slična situacija je i u Luksemburgu i Francuskoj.
Nešto više od trećine Nijemaca su protestanti (interkomunija od preko 30 milijuna luterana i reformiranih), trećina su katolici, četvrtina nije formalno religiozna, a muslimani koji su tamo došli migracijama imaju lagan prirodni rast. Švicarska je podijeljena između rimokatolika i protestanata koji cine trećinu stanovništva (uglavnom reformirani te evangelici – luterana kojih je zajedno preko dva i pol milijuna), dok lagano raste broj ljudi koji nisu formalno religiozni. Oko dvije trećine Austrijanaca su katolici, sa blagim rastom onih koji nisu formalno religiozni, dok je svaki dvadeseti stanovnik protestant. U Sloveniji je evangelika – luterana oko 15.000, te ima nešto i kalvina dok je nešto više od polovice stanovnika katoličko. Manje od polovice Mađara su rimokatolici, dok protestanti cine četvrtinu pučanstva sa oko 2 milijuna vjernika, uglavnom reformirani – kalvini te nešto manje evangelika - luterana. Od manjina su prisutni grkokatolici i Židovi, dok blago raste oni koji nisu formalno religiozni. Češka kao posljedicu komunističke represije i ateizacije ima veliki broj stanovnika koji nisu formalno religiozni, četvrtina su rimokatolici, a protestanti povijesno etablirana manjina. Jedna od većih Crkava je Reformirana koja je u punom zajedništvu sa Evangeličkom ima oko 120.000 aktivnih vjernika organiziranih u 14 seniorata i 260 Crkvenih općina. Dvije trećine Slovaka su rimokatolici, desetina su protestanti, a oni koji nisu formalno religiozni cine petinu stanovništva. Većina Poljaka su rimokatolici, a mali dio su protestanti i to uglavnom evangelici - luterani.
Nešto više od dvije trećine Španjolaca, Talijana, Portugalaca, Maltežana su rimokatolici. Grci, Srbi, Bugari, Ukrajinci, Rusi i Bjelorusi su većinom pripadnici istočnih Pravoslavnih Crkava, dok ima i drugih kršćana. Tako na područjima Rumunjske (Transilvanija) i Srbije (Bačka i Banat) koja su prije bila mađarska, velika reformirana – kalvinska manjina koja ima oko 700.000 vjernika.
U Hrvatskoj je većina stanovništva rimokatolička. U manjini su srpski pravoslavci, muslimani, protestanti (najveće zajednice su Reformirana i Evangelička) i Židovi te raste broj onih koji nisu formalno religiozni.
www.reformator.hr
© Copyright
